Komentar evanđelja druge vazmene nedjelje

Oduvijek je bilo ljudi koji su tvrdili da vjeruju samo u ono što se može dokazati. Govor o Bogu, uskrsnuću, vječnom životu, oni smatraju tek pobožnom iluzijom koja pomaže ublažiti tvrdoću života i okrutnost smrti. Što ako je vjera u Boga doista samozavaravanje? Proizvod ljudskih želja? Potisnutoga straha od smrti? Veliki ‘učitelji sumnje’ (Feuerbach, Sigmund Freud, Karl Marx i drugi) tvrde: Nije Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, nego je čovjek stvorio i izmislio Boga kako bi lakše izašao na kraj s vlastitim smrtnim životom. U prvi mah, ova izjava zvuči uvjerljivo. Prema njoj, religijska povijest čovječanstva jedna je velika (samo)obmana.

Ako nastavimo razmišljati, rađaju se i protupitanja. Što ako je sve ono što tvrdi vjera istina? Kako to da pitanje o Bogu postoji od početka čovječanstva i uvijek iznova potiče ljude na razmišljanje i traganje? Odakle potječe taj ‘religiozni nemir’ u čovjeku? Zašto je većina ljudi u povijesti vjerovala u neki oblik nadživljavanja fizičke smrti? Nije li geslo – “vjerujem samo u ono što vidim” – prejednostavno, banalno, čak pomalo i primitivno? Kamo putujemo? Koja je svrha života? Što se s nama događa u trenutku smrti? Čemu se smijemo nadati? Takva su pitanja ljudi postavljali otkada postoji čovječanstvo i postavljat će ih dokle god budu živjeli na ovoj zemlji. Netko jednom reče da je čovjek “neizlječivo religiozan”. Pitati se o smislu života znači biti religiozan (A. Einstein).

‘Vjerujem samo u ono što vidim’ – ne, to bi bilo krajnje površno. I apostol Toma morao je nadići takav pristup stvarnosti. Tijekom stoljeća naraštaji kršćana vjeruju u Isusovo uskrsnuće na temelju svjedočanstva očevidaca – apostola. Znači li to da se vjera ne može dokazati, da moramo slijepo vjerovati, bez racionalnih argumenata, bez empirijskih dokaza, protivno znanstvenom razumu? Vjera i znanje – nespojive veličine?

Ponajprije, valja reći da Biblija ne poznaje moderni pojam znanosti koji je oblikovan racionalnošću i empirijom. Htjeti u tim kategorijama dokazati vjeru zbilja nije moguće. U Bibliji se radi o nečemu drugome. O unutarnjoj izvjesnosti (evidenciji) vjere, koja dovodi do drukčijega shvaćanja sigurnosti i očitosti. Vjera nije protivna razumu. Ona posjeduje drukčiju, u određenom smislu, dublju razumnost (racionalnost) od empirijske spoznaje. Ljudsko razmišljanje sastavni dio je čina vjere.

Ne može se vjerovati da je Isus uskrsnuo na temelju praznog groba nego jer ga se susreće živog i životvornog u vlastitom postojanju i iskustvu.

„Dođe Isus, stane u sredinu“ Ovo je vrlo važna karakteristika koju nam donose evanđelisti pri susretu s Isusom. Isus je u centru, središtu. On se ne stavlja niti naprijed niti iza. Ne postoji hijerarhija osoba koje su mu bliže ili udaljenije. Isus je u središtu, u sredini kako bi svi imali isti odnos prema njemu.

Apostolu Tomi govorili su dakle drugi učenici: Vidjeli smo Gospodina! On im odvrati: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“

I nakon osam dana, čitamo u evanđelju, Isus mu pruža dokaz: on ga smije vidjeti i dotaknuti. Usklikom: “Gospodin moj i Bog moj!” ispovijeda svoju uskrsnu vjeru. Za Tomu “spoznati Boga” jest nešto osobno i subjektivno:

Ovo nije Tomino negiranje događaja uskrsnuća, nego izričaj neostvarive, nemoguće želje vjerovati u takvo što fantastično. Njegovu reakciju treba shvatiti kao kada se nama dadne neka nevjerojatna, prelijepa i  nestvarna vijest pri čemu kažemo: „Ma nije moguće!“ Time ne negiramo vijest nego, jer je toliko lijepa i nevjerojatna, čini nam se da takvo što uopće nije moguće. Takva je i Tomina reakcija.

Činjenica da evanđelist Ivan za primjer teškoće s vjerom u Uskrsloga uzima upravo Tomu, nameće pitanje: o čemu je on problematičniji od drugih? Pa želio je samo ono što su drugi već doživjeli: vidjeti Uskrsloga kao i ostali? Zašto bi on jedini trebao vjerovati samo na riječ? Kad mu Isus na koncu bude rekao blaženi oni koji ne vidješe a vjeruju to nije je zato što bi se na taj način stjecale veće zasluge nego zato što je to jedina čista vjera! Čini se da je za Ivana evanđelistu Toma primjer vjernika koji je u kritičnoj fazi: treba prijeći sa gledanja očiju na vid vjere. Ivan se zasigurno nije želio poigravati uspomenom blaženog apostola i mučenika; naprotiv, ono što će Toma reći kad spozna Isusa predstavlja ga prvim učenikom koji je spoznao Isusovo božanstvo: Gospodin moj i Bog moj. Toma prvi počinje shvaćati što to znači: Isus i Otac su jedno! Jasno je, evanđelist je apostola Tomu prikazao zapravo u lijepom svjetlu, ali ne umanjujući postojanje problema u sazrijevanju vjere, koje uostalom ima svaki učenik.

Na Tominu primjeru ponajprije možemo vidjeti kako vjera nije nikakvo jeftino i olako preuzeto tuđe mišljenje ili uvjerenje, već duboko iskustvo vlastite potrebe za Bogom, prokušano i pročišćeno u tolikim sumnjama i poteškoćama. Ako tako gledamo na vjeru, onda možemo biti zahvali evanđelistu što nam je sačuvao Tomino iskustvo i njegovo svjedočanstvo. Iako su žene već rano ujutro donijele glas o praznom grobu, očito je da ta vijest nije unijela nikakvu brzu promjenu u držanje učenika.

Dakle, u Tominu slučaju nemamo posla s nevjerom koja sve niječe, već s vjerom koja traga, koja ispituje, ali koja se na kraju potpuno predaje, jer upravo to sadrži Tomina riječ, nakon što mu je Uskrsli ispuno njegovu želju: «Gospodin moj i Bog moj!» (20,28). U toj riječi prepoznajemo ne samo to da je Toma konačno povjerovao uvjeravanju svojih drugova, već da je Isusa raspetog i uskrsloga prihvatio za svoga Gospodina i njemu predao cijeli svoj život.

Važno je uočiti još jednu na prvi pogled ne tako upadnu, ali ipak važnu pojedinost, i to s obzirom na mjesto gdje učenici prepoznaju Uskrsloga. Najčešće je riječ o okupljanjima učenika u Isusovo ime «toga istoga dana, prvoga u tjednu» (Iv 20,19.26), što znači u nedjelju. Na tim okupljanjima oni ga prepoznaju u lomljenju kruha i tumačenju njegove riječi. To vrijedi i za nas današnje kršćane koji se okupljamo na slavljenje euharistije. U zajednici vjernika koja slavi nedjeljnu euharistiju i sluša riječ Božju nestaju mnoge naše nejasnoće, nalazimo odgovore na svoja pitanja. Slaveći i moleći zajedno s drugima, nalazimo oslonac u vjeri i snagu za životne borbe.

Ivan zaključuje: „Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi.“ Ovo je evanđelistov poziv nama: vi budite ti koji ćete napisati knjigu, svoje evanđelje. Mi vam prenosimo naše iskustvo a vi stvarajte vaše i napišite svoje evanđelje. To se upravo i događalo u prvim kršćanskim zajednicama sve do kraja IV. stoljeća.